Univerzalni jezik poezije

U Selcima na otoku Braču održana je 7. kolovoza 25. svehrvatska jezično-pjesnička manifestacija Croatia rediviva ča-kaj-što. Organizator, pjesnik i diplomat, Drago Štambuk rođen je u tom malom mjestu klesara i težaka, zanatlija i znanstvenika, biskupa i pjesnika, u mjestu u kojemu, kako ističe, „kamen govori jezikom najveće zaljubljenosti i čednim spomenicima podignutim znakovitim osobama u ključnim godinama za Hrvatsku (Tolstoju 1914, Radiću 1938, Genscheru 1992, Papi 1996)“.

Na isti dan obilježena je i 72. obljetnica paljenja Selaca od talijanske okupacijske vojske (9. kolovoza 1943). Tada je stradalo čak šest bračkih mjesta, a Selca su temeljito uništena, usprkos herojskim naporima načelnika Općine Selca Ivana Štambuka. Od paljenja se to mjesto nikada nije u potpunosti oporavilo, ima mnoge ruševine, a o tome govori knjiga Ive Vukovića, koja sadržava svjedočanstva o spomenutom barbarskom činu. Smotru Croatia rediviva utemeljio je Drago Štambuk 1991, a temeljna nakana bila mu je da se progovori o trojednosti i koinezaciji hrvatskoga jezika. Štambuk je uvijek isticao „zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što“. Riječ je o njegovoj trideset godina staroj opsesiji i tezi o kojoj je akademik Radoslav Katičić napisao: „Te upitne zamjenice tu ne stoje same za sebe, nego stoje svaka od njih za čitavo narječje hrvatskoga jezika za koje je takav lik upitne zamjenice karakterističan, kako se to i inače uobičajilo u našem jezikoslovlju, još tamo od Antuna Mažuranića, starijega brata Ivanova, koji je položio temelje hrvatskoj dijalektologiji i slavističkoj poredbenoj akcentologiji. Hrvatski jezik, to je čakavski, kajkavski i štokavski sa svim obilježjima svakoga od tih narječja u njihovu suodnosu povijesno izraslu u općem razgovornom jeziku hrvatske jezične zajednice i osobito u svoj povijesnoj protezi hrvatskoga književnog jezika. Tek kada se čakavskoj dijalektalnoj boji pridruže i kajkavska i štokavska, imamo pred sobom hrvatski jezik u svoj njegovoj potpunosti... Tu formulu nije smislio i tako sjajno sažeto skovao pisac ovih redaka. Nju je skovao i već godinama ju neumorno promiče hrvatski pjesnik i kulturni djelatnik, medicinar i diplomat Drago Štambuk.“

Drago Štambuk i ovogodišnji Poeta oliveatus Veselko Koroman

Tolstoj i Dostojevski u Selcu

Drago Štambuk također ističe i smatra kako je hrvatska jezična sudba valjala ići putem miješanja svih triju hrvatskih jezika: čakavice, kajkavice i štokavice – umjesto putem Bečkog dogovora iz 1850, kojim se štokavica postavila iznad starijih jezičnih temeljnica. Upravo je to razlog zašto svake godine na smotri u Selcima sudjeluju pjesnici koji pišu na kajkavici, čakavici i štokavici. Jedinstveni pokrovitelj jubilarne smotre bila je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a podupiru je Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika. Organizatori su udruga Croatia rediviva, Općina Selca i KUD Hrvatski sastanak. Svake godine jednog se pjesnika ovjenčava Maslinovim vijencem, a ove godine ta je čast pripala Veselku Koromanu. Utemeljitelj se odlučio na maslinovo drvo zbog njegove ukorijenjenosti u bračko i južnohrvatsko tlo. Inače, dvadeset i četvero dosadašnjih ovjenčanika predstavljeno je mramornim pločama na Zidu od poezije, na središnjem selačkom trgu Stjepana Radića, s uklesanim stihovima po utemeljiteljevu ili vlastitom izboru. Njih dvadesetero predstavljeno je svojim stihovima i u četiri knjige maslinovih vijenaca, u svakoj po pet, pod uredništvom i u izboru utemeljitelja smotre. Oliveati su, redom, od 1991: Zlatan Jakšić, Drago Štambuk, Jakša Fiamengo, Božica Jelušić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Tonko Maroević, Ivan Golub, Vlasta Vrandečić Lebarić, Slavko Mihalić, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Mrkonjić, Petar Gudelj, Sonja Manojlović, Tatjana Radovanović, Mate Ganza, Joško Božanić, Mladen Machiedo, Milko Valent, Zoran Kršul, Igor Zidić, Ante Stamać, Branimir Bošnjak i Ernest Fišer.

Ove godine uoči smotre ispred škole otkriveno je brončano poprsje Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, rad kipara Vanje Radauša (dar dr. Vladimira Tućana). Treba istaknuti da je kip Dostojevskog smješten pri Tolstojevu perivoju, u kojemu je prošle godine obilježena stota obljetnica podizanja u Selcima, prvoga na svijetu, spomenika Lava Nikolajeviča Tolstoja. U inspirativnom govoru rusistica Dubravka Oraić Tolić govorila je o tome kako je „Dostojevski konačno stigao Tolstoju u Selca“. Na početku je istaknula kako je brački kamen glasovit u svijetu te kako nigdje nema toliko spomenika po glavi stanovnika kao u Selcima na Braču.

Vijenac od Fišera Koromanu

 Tako se sada, uz Tolstoja, nalazi i kip Dostojevskog, što je važno jer su oni simbolički par. Riječ je o dvama istinskim genijima književne riječi, a Tolićeva je u izlaganju govorila o njihovoj misaonoj i umjetničkoj povezanosti, o sličnostima i razlikama. Pjesnici inače nastupaju na Trgu Stjepana Radića, popularnoj selačkoj Pijaci, ali ove godine događanje se zbog vremenskih neprilika premjestilo u crkvu Krista Kralja. Večer je započela pozdravnim govorom utemeljitelja Drage Štambuka, koji među inim kazao da je velika stvar izdržati četvrt stoljeća u kulturi poznatoj po lakom odustajanju. „Ovdje se kuje apsolutna hrvatska riječ, promišlja cjelovit hrvatski jezik, tu se ukorjenjuje (i na opni susretanja sumartinskog što i selačkog ča) sudbinski isijava, ravnotežna točka hrvatskoga jezika, njegov punctum, izboj i val – određuje njegova specifična težina“ naveo je Štambuk. Čestitke su općinstvu prenijeli izaslanik HAZU-a akademik Tonko Maroević i potpredsjednik Matice hrvatske Damir Barbarić. Prvak HNK-a Dragan Despot pročitao je amblematsku Maslinu Vladimira Nazora. Slijedilo je otkrivanje ploče prošlogodišnjega oliveatusa Ernesta Fišera, s osvrtom Davora Šalata na njegovo djelo. Šalat u govoru prije svega govori o novoj Fišerovoj poetici i ističe: „Ako je istinsku aktualnost, upravo poetički kairos, Fišer sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća ostvarivao svojim kajkavskim modernističkim probojima, onda je sada u svojem novom štokavskom pjesništvu uistinu doseže originalnim i ovom vremenu tako primjerenim oblikom pjesničke angažiranosti i (post)moderne izražajnosti. Ta pak uvremenjenost, potpuna sljubljenost poetskog logosa i aktualne događajnosti, bjelodano i konkretno hvatanje duha vremena, možda je i ono najintenzivnije što se nekom pjesništvu može dogoditi.“

Pjesnički maraton i razgovori do kasnih sati

Ernest Fišer pročitao je četiri pjesme: dvije iz višestruko nagrađene kajkavske zbirke Macbeth na fajruntu (Zvirišča zavičajna – dva stiha iz te pjesme su uklesana u ploču – te pjesmu Oči zaprte, duša brez greha); i dvije iz nove (još neobjavljene) štokavske zbirke Doba nevremena (U dužničkom ropstvu i Tranzicijska pjesma). U muzičkom intervalu sudjelovale su odlična mezzosopranistica Tena Lebarić Rašković i pijanistica Nina Cosseto, a treba izdvojiti reminiscentno čitanje pjesme prvog ovjenčanika Zlatana Jakšića u izvedbi mladoga Duje Jakšića. Zanimljivo je bilo i to da se manifestacija pretvorila u međunarodnu jer je gostovao kanadski pjesnik Josh Stenberg, koji je pročitao pjesmu na engleskom, a Štambuk istu u vlastitom prijevodu na hrvatskom.

Poeta oliveatus Veselko Koroman rođen je u mjestu Radišići kod Ljubuškog 7. travnja 1934. Diplomirao je književnost i filozofiju u Sarajevu, dopisni je član HAZU-a i član ANUBiH-a. Važnije su mu knjige Grad prema sjeveru, Crne naranče, Knjiga svanuća, Svjetiljka od trnja, Sjaj i rana, Sok od velebilja, Stariji od vremena te Mihovil (roman), Potraga za cjelinom (eseji, kritike, članci), Razgovori o književnosti i ostalom, Svijet ili dvije polovice – Sarajevski listići (razmatranja). Prevođen je na brojne jezike i zastupljen u brojnim antologijama hrvatske i bosanskohercegovačke poezije.

Veselka Koromana na oltaru je ovjenčao Štambuk, koji je odluku donio zajedno s dosadašnjim ovjenčanicima Lukom Paljetkom i Tonkom Maroevićem. Na smotri je sudjelovalo još dvadesetak pjesnika – svi su se predstavili čitanjem po nekoliko pjesama; održan je pjesnički maraton do dugo u noć, a poslije uz večeru razgovaralo se o knjigama i jeziku te recitiralo poeziju. Družili su se pjesnici i pjesnikinje različitih poetika i ideoloških uvjerenja, pokazujući kako poezija sve njih povezuje na istinski i najdublji mogući način.